Povijest istraživanja i eksploatacije

U prošlosti je snimljeno oko 75.000 km 2D seizmičkih podataka na području kopna i mora. Imajući u vidu da je većina podataka na području Jadranskog mora prikupljena prije 20 i više godina, postojeći podaci su ažurirani kako bi se istražili oni dijelovi koji nisu bili istraženi ili su bili nedovoljno pokriveni.

U cilju poboljšanja postojećih podataka na Jadranu, tvrtka Spectrum 2013. godine započela je MC2D snimanje. Prikupljanje novih seizmičkih podataka započelo je početkom rujna 2013. godine, a završilo u siječnju 2014. godine. Prikupljanje podataka bilo je prvenstveno usmjereno na neistraženi dio Jadranskog bazena. Završetkom snimanja, dobiveni su novi 2D seizmički podaci (15.000 km novih podataka).

Povijest istraživanja mora

Potaknuti pojačanim gravimetrijskim, geomagnetskim i seizmičkim mjerenjima na talijanskoj strani Jadrana, hrvatski naftaši 1966. upućuju dopis Republičkom sekretarijatu za privredu Hrvatske i traže odobrenje (koncesiju) za istraživanje podmorja Jadrana. Ubrzo potom, u svibnju 1966. stiže odobrenje (koncesija) za istraživanje na području 17 općina: Umag, Novigrad, Poreč, Rovinj, Pula, Mali Lošinj, Pag, Supetar (Brač), Dubrovnik, Hvar, Korčula, Lastovo, Split, Šibenik, Trogir, Vis i Zadar. Odobrenje je vrijedilo do 31. prosinca 1970.

Unajmljena francuska bušaća platforma „Neptun“, na bušotini Jadran 1, nasuprot Dugog otoka, zavrtjela je dlijeto u morsko dno 3. rujna 1970. Bio je to početak velikog i skupog posla u traganju za naftom i plinom u hrvatskom dijelu sedimentnog bazena jadranskog podmorja, površine veće od 50 tisuća četvornih kilometara.

Seizmička mjerenja Geofizike koja su počela 1968. brodom „Vez“, i kasnije brodom „Junak“, potvrdila su opravdanost istražnog bušenja, to više što su na talijanskoj strani 60-ih godina otkrivena proizvodno vrijedna ležišta ugljikovodika. More je na sjeveru plitko, samo 30 do 90 metara. Prema jugu, kod Palagruže postupno se povećava na blizu 200 metara, a na jugu prelazi i 1.300 metara.
Prve istražne metre „Panon“ buši 2. lipnja 1977. na lokaciji Jadran 11. Nabavkom poluuronjive platforme „Zagreb 1“ 1981. godine i platforme „Labin“ izgrađene u hrvatskim brodogradilištima (1983.), proširuju se istražne aktivnosti u podmorju Jadrana. Istražnom bušotinom Jadran 6, otkriveno je 1973. prvo, i ujedno najveće plinsko polje Ivana.

U Zagrebu su 4. ožujka 1982. četiri velike svjetske naftne kompanije (Agip, Chevron, Texaco i Hispanoil) potpisale s INA-Naftaplinom ugovor o zajedničkom istraživanju srednjeg i južnog Jadrana. Tvrtke su se obvezale na 4,5-godišnje ulaganje 170 milijuna dolara u istražne radove koji su predviđali 16 bušotina na području četiri tisuće četvornih kilometara. Osnovana su tri OOUR-a (osnovne organizacije udruženoga rada): Jabuka, Palagruža, Mljet. Sredstva su se ulagala u omjeru 51:49 posto, s tim da je Naftaplinu na ime dotadašnjih radova priznato po 30 milijuna dolara za svako područje. Istražno razdoblje podijeljeno je na tri faze, a u prvoj 2,5 godišnjoj trebalo je snimiti seizmiku i izraditi osam bušotina. Prednost u davanju tehničkih usluga imali su OOUR-i pa je bušila domaća platforma Zagreb I. Sve potrebne geološke, geofizičke, bušaće i druge materijale pripremali su hrvatski naftaši sa strancima. Izbušeno je ukupno devet bušotina – po tri na Mljetu (Maja 1, Melita 1 i Mirjana 1), Jabuci (Jana 1, Jelena 1 i Kate 1) te na Palagruži (Palagruža 1, Patricija1 i Perina 1). U istražne radove je uloženo 84 milijuna dolara. Budući da nisu otkrivene komercijalne količine nafte, istraživanje je 1987. godine prekinuto.

INA je s talijanskom kompanijom ENI sklopila dva ugovora o podjeli proizvodnje na ugovornom području Sjeverni Jadran (1996.) i Aiza – Laura (1997.). Partnerstvo s ENI-jem je značilo značajno smanjenje financijskih rizika, preuzimanje znanja i tehnologije. Od početka proizvodnje, studeni 1999. do kraja 2013., iz 9 plinskih polja proizvedeno je preko 15 milijardi prostornih metara plina.

INA je s drugom talijanskom kompanijom, Edison, sklopila 2002. godine ugovor o podjeli proizvodnje na ugovornom području Sjevernog podmorja RH za blokove Izabela i Iris/Iva. U srpnju 2004. godine objavljeno je otkriće plina na bloku Izabela, a u rujnu iste godine napušten je blok Iris/Iva. Tijekom 2005. godine na bloku Izabela je snimljena 3D seizmika te izrađena druga bušotina Izabela 2 koja je potvrdila komercijalnost ležišta plina. Partneri proširuju aktivnosti na blok Izabela i 2006.godine izrađuju bušotinu Irena 1 kojom potvrđuju otkriće drugog plinskog polja. Projekt razrade polja Izabela počeo je 2008. godine, a dovršen sredinom 2010. godine. Proizvodnja plina s plinskog polja Izabela počela je 2014. godine.

Na 11 proizvodnih plinskih polja, na području sjevernog Jadrana ukupno je instalirano 20 proizvodnih i 1 kompresorska platforma s 54 proizvodne bušotina te je položeno oko 500 kilometara podmorskih cjevovoda različitog promjera. U istraživanju podmorja Jadrana snimljeno oko 70 tisuća kilometara 2D i oko 9 tisuća četvornih kilometara 3D seizmike te izrađeno blizu 140 bušotina. Istražnom bušotinom Jadran-6, otkriveno je prvo, i ujedno najveće plinsko polje Ivana (1973.) Nakon Ivane, otkriveno je još 16 plinskih polja i to: Ika, Ida, Annamaria, Andreina, Irina, Ksenija, Koraljka, Irma, Marica, Katarina, Ana, Vesna, Božica, Irena i Izabela, Ika JZ.

Na području srednjeg Jadrana izrađeno je 27 istražnih bušotina, a na području južnog Jadrana 6 bušotina. Četiri istražne bušotine utvrdile su pojave nafte (Jadran 9 i 13 te Vlasta 12 i Melita 1). Najdublje istražne bušotine su Susak more (6.725 metara) i Jadran 10 (6.014 metara). Među podvige hrvatskih naftaša treba ubrojiti i bušotinu Amanda 1 BIS duboku 7 305 metara, koju je u međunarodnim vodama, u Tršćanskom zaljevu, 1979., za samo osam mjeseci izradila posada Panona. Bila je to tada najdublja morska bušotina u ovom dijelu Europe.
Naposljetku, spomenimo i najmanje istraženi prostor Dinarida, gdje je snimljeno oko 800 kilometara 2D seizmike i izrađeno 26 istražnih bušotina.

Povijest istraživanja kopna

Na tlu Republike Hrvatske stoljećima su poznate pakline - prirodni izdanci nafte, i to: u Međimurju, oko Kalnika, u Moslavini, zapadnoj Slavoniji, na jadranskoj obali i otocima. U davno doba ta gusta, crna i masna tekućina skupljana je na izvorištima i korištena ponajviše u ljekovite svrhe ili kao kolomaz.

Prirodni izvor nafte kod Mikleuške spominje se prvi put 1391. u Darovnici bogate moslavačke feudalne obitelji ČUPOR. Obitelj daruje samostanu reda Pavlina, pod Garićem, zemljište Paklenicu (Terram Paklencz) kraj sela Paklenice. Naziv tog zemljišta, koje je dobilo ime po paklini, potvrđuje da je već tada nafta tu izvirala. Dokumenti o tome postoje u mađarskom državnom arhivu u Budimpešti.

Donošenjem Općeg austrijskog rudarskog zakona 23. svibnja 1854. godine uređena je zakonska procedura istraživanja i proizvodnje, između ostalog ruda i zemnih smola. Temeljem toga zakona, Rudarsko glavarstvo u Zagrebu 1. kolovoza 1855. dodjeljuje prvu «rovnu dozvolu» za istraživanje nafte u Peklenici (Međimurje) poduzetniku Hyacinthu Ribanu te Martinu Hermannu za Voloder - Mikleuška (Moslavina) . Od 1955. u Hrvatskoj počinje organizirano vađenje nafte rudarskim načinom u Peklenici, Voloderu-Mikleuški, a zatim u Baćindolu, Starom Petrovom Selu i dr.

Prvi veći izgrađeni objekt za vađenje nafte rudarskim načinom u Moslavini bio je naftno okno “Martin”, iz kojeg je nafta vađena od 1854. do 1943. godine. Tu je izgrađena i tzv. Šmirana (tvornica nafte), gdje se od guste nafte i natopljenih stijena izdvajalo ulje i proizvodio petrolej. Iz okna “Martin” nafta se proizvodila, u većim ili manjim količinama, mnogo desetljeća, služeći čak i za osvjetljenje Beča.

Od prve organizirane proizvodnje nafte na području Hravatske, do danas, mnogi su pojedinci i tvrtke nastojali doći do „crnog zlata“. S obzirom na uloženo znanje, trud i sredstva te pronađenu i proizvedenu naftu, ostali su zabilježeni u povijesti naftnog gospodarstva. Među vlasnicima naftnih polja primat nosi grof Juraj FESTETIĆ, koji je već 1856. godine plaćao nadničarima za vađenje nafte. Prvo odobrenje za proizvodnju nafte je dodijeljeno grofu Festetiću 19. studenoga 1860. godine. Njegovo rudno polje, nedaleko od Peklenice u Međimurju, prostiralo se na 316 četvornih metara, a nazivalo se „St. George“. Ušao je u povijest i po tome što je postao prvim vlasnikom naftnih polja u Međimurju na temelju Austrijskog općeg rudarskog zakona.

Znatna dobit od vađenja nafte, a vjerojatno i uspješnost moslavačkog okna “Martin”, potaknula je poduzetnike (uglavnom austrougarske) da u razdoblju od 1855. do 1895. godine otvore oko 30 okana na prirodnim izdancima diljem Hrvatske. Nabrojit ćemo neka mjesta poznatih izdanaka: u Međimurju Peklenica i Selnica, u okolici Kalnika Ludbreg, Veliki Poganac, Lepavina i Ribnjak, u Moslavini Ivanić, Kloštar i Mikleuška, u zapadnoj Slavoniji Paklenica, Baćindol i Staro Petrovo Selo, Eminovci kod Slavonske Požege, na jadranskoj obali i otocima: Pakline (kod Hvara), na Braču, Čiovu, uz rijeku Cetinu – Poljica i Bukovica – Ravni Kotari i dr. Izdanci krute nafte (asfalt) uz Jadran poznati su stoljećima i najviše su se rabili za brtvljenje barki.

Još za rudarskog načina crpljenja nafte iz okna “Martin”, njemačka tvrtka Petrol d.d. dubokim je bušenjem otkrila 1941. godine, u istočnom dijelu Moslavine, prvo naftno polje u Hrvatskoj, Gojlo. Iz bušotina dubokih oko 700 metara na dan se proizvodilo od 50 do 70 tona nafte. Prvo plinsko polje u Hrvatskoj, Bujavica otkriveno je 1917. godine.

Puni zamah istraživanja i proizvodnje nafte počinje 1952. godine, osnutkom jedinstvena poduzeća za Hrvatsku – Naftaplina, sa sjedištem u Zagrebu. Te godine u Hrvatskoj je proizvedeno 102 000 tona nafte i oko 6,5 milijuna prostornih metara prirodnog plina. Spajanjem Naftaplina, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte Sisak, 1. siječnja 1964. godine osnovan je Kombinat nafte i plina, a 26. studenoga te iste godine Kombinat mijenja ime u INA – Industrija nafte.

Od osnutka Naftaplina, usporedo s geološkim metodama, primjenjuju se i geofizičke metode. U početku su to gravimetrijska, geomagnetska i geoelektronička mjerenja. Seizmička se mjerenja uvode već 1953. na kopnu, odnosno 1968. godine na moru. Glavni izvođač terenskih geofizičkih mjerenja za Naftaplin je tvrtka Geofizika. Uz snimanje, to poduzeće izvodi i obradu seizmičkih podataka sve do 1968. godine, kada se, osniva računski centar INA-Naftaplina. Interpretaciju podataka uvijek su radili Naftaplinovi stručnjaci. U Panonskom bazenu je snimljeno više od 30 tisuća kilometara 2D seizmike i više od 2 tisuće četvornih kilometara 3D seizmike te izrađeno oko 960 istražnih bušotina.

U razdoblju od 1952. godine do danas u Hrvatskoj je opremljeno i pušteno u rad 45 naftnih i 30 plinskih polja. Ukupno je proizvedeno 106 milijuna tona nafte, oko 9 milijuna tona kondenzata te 74 milijarde prostornih metara prirodnog plina. Izrađeno je oko 4.500 istražnih i razradnih bušotina te oko 1.200 proizvodnih naftnih bušotina i oko 200 proizvodnih plinskih bušotina. Najveća godišnja proizvodnja nafte u Hrvatskoj zabilježena je 1981., a iznosila je 3. 140.777,000 tona. Istodobno, najveća proizvodnja prirodnog plina od 2.176.657,000 prostornih metara ostvarena je 1989. godine. Najveća kopnena naftna polja su: Beničanci, Stružec, Žutica, Šandrovac, Ivanić, Lipovljani, Jamarice, Đeletovci, Jagnjedovac, Bilogora... Najveća kopnena plinska polja su: Molve, Bokšić, Kalinovac, Stari Gradac, Okoli...

Kontakt
Željka Rukavina